Aktivnosti

Podrška ratifikaciji Madridske okvirne konvencije

Godine 2013. odeljenje Saveta Evrope za demokratiju, jačanje institucija i upravljanje je iniciralo realizaciju serije seminara koji za cilj imaju olakšanje implementacije Madridske okvirne konvencije. Predstavnici Slovenskih, Hrvatskih, Srpskih i Mađarskih vlada i profesionalnih organizacija su bili pozvani na seminar. Drugi seminar je održan u Budimpešti 30. juna 2014. godine u koorganizaciji sa Centralnoevropskom službom za prekogranočne inicijative.

Kao što je dogovoreno na drugom regionalnom seminaru, treći seminar bi se trebao organizovati u Beogradu sa ciljevima pružanja profesionalne podrške srpskoj strani prilikom ratifikacije madridske okvirne konvencije, kao i pružanja podrške Hrvatskoj i Mađarskoj prilikom usvajanja trećeg protokola konvencije.

Uloga Madridske okvirne konvencije i njenih protokola

 (Report on the impact of the Madrid Outline Convention and its Protocols on cross-border cooperation between Hungary and its neighbours (2014) )

Sve dok propisi Evropske unije nisu stupili na snagu, različiti nacionalni propisi su predstavljali prepreku prekogranične saradnje. Nekoliko pokušaja je učinjeno kako bi se ovi uticaji otklonili i kako bi se uspostavio neophodan pravni okvir. Ovi napori su se odvijali od uspostavljanja pripremnog komiteta (na primer, BENELUX 1969. godine), kroz uspostavljanje međudržavnog komiteta (na primer, Francuska-Nemačka-Švajcarska 1975. godine), sve do potpisivanja međudržavnih sporazuma (na primer, Helsinški ugovor 1962.

Prekretnica u ovom procesu je bilo usvajanje Evropske okvirne konvencije o prekograničnoj saradnji između teritorijalnih zajednica i vlasti (The Council of Europe Treaty Series – CETS No. 106.) 21. maja 1980. godine u Madridu, koja se smatra za jednu od osnovnih normi međunarodnog prava. Ova konvencija je stupila na snagu 22. decembra 1982. godine.

Konvencija je naglasila inicijativu lokalnih vlasti i javnih tela iz nekoliko oblasti razvoja, predstavljajući modele sporazuma o saradnji i razvoju ideja.

Model i okvir sporazuma predložen od strane Konvencije pokriva sledeće oblasti

  • Primere međudržavnih sporazuma
  • Okvirne sporazume, politike i sporazume za međudržavnu saradnju.

Značaj Konvencije se oglada u tome što je u okviru međunarodnog prava ponudila norme za regulisanje prekogranične saradnje, kao i u tome što je razvila primere zakonskih rešenja (model međudržavnih sporazuma). Ove norme su omogućile birokratama, kako na državnom, tako i na lokalnom nivou da razmišljaju o načinima interpretacije ovih inicijativa, a samim tim su omogućile i napredak ka institucionalizaciji.

Tri dodatna protokola su izdata do donašnjeg dana u pogledu Madridske konvencije.

Prvi dodatni protokol ( Dodatni protokol u Evropskoj okvirnoj konvenciji o prekograničnoj saradnji između teritorijalnih zajednica i vlasti, CETS No.:159, otvoren za potpisivanje: 9. novembra 1995. godine, stupio na snagu 1. decembra 1998. godine) podržava uspostavljanje prekogranične saradnje na bazi javnog ili čak privatnog prava pored nadležnosti za donošenje odluka.

Rezervacije nisu bile upućene na protokol, ali se od država koje pristupaju zahtevalo da se izjasne da li žele da apliciraju (odnosno, u slučaju pristupanja, preuzeti osecaj subjektivnosti) Odredbe člana 4 i/ili 5 (operativna pravila institucije uspostavljena u obliku privatnog prava i javnog prava).

Drugi dodatni protokol (Protokol No.2 u Evropskoj okvirnoj konvenciji prekogranične saradnje između teritorijalnih zajednica i vlasti, o međuteritorijalnoj saradnji, CETS No.:169, otvoren za potpisivanje: 5. maja 1998. godine stupio na snagu 1. februara 2001. godine) reguliše saradnju između većih, ne-susednih teritorijalnih jedinica, zamenjujući termin ‘prekogranična saradnja’ sa takozvanim ‘međuteritorijalna saradnja’.

‘Članak 1

Za potrebe ovog protokola, ‘međuteritorijalna saradnja’ će se odnositi na bilo koju zajedničku akciju osmišljenu da uspostavi veze između teritorijalnih zajednica i vlasti dve ili više zemalja potpisnica, a ne na prekograničnu saradnju susednih zemalja, uključujući i zaključivanje sporazuma o saradnji sa teritorijalnim zajednicama ili vlastima drugih država.’

Uz pristupanje, zemlje potpisnice su takođe pristale na primenjivanje odredbi iz Madridske konvencije i Prvog dodatnog protokola prekogranične saradnje, uključujuči i pravila za institucionalizaciju ( t.j. na zajedničkoj zemlji, stvarajući dva nivoa saradnje).

Prema odredbama Trećeg dodatnog protokola (Protokol No.3 uz Evropsku okvirnu konvenciju o prekograničnoj saradnji između teritorijalnih zajednica i vlasti u vezi sa Evroregionalnom grupacijom za saradnju (ECGs), CETS No.: 206, otvoren za potpisivanje: 16. Novembra 2009. godine, stupio na snagu: 1.Marta 2013. godine) koji je objavljen 2009. godine, koji predstavlja najsnažniji dodatni protokol u okviru Madridske konvencije o osnivanju nove zajedničke institucije za prekograničnu saradnju. Na osnovu prirode ove nove pravne institucije najviše se odnosi na pravne forme Evropske grupacije teritorijalne saradnje (EGTC) koje se primenjuju u zakonu zajednica.

Zahvaljujući usvajanju Madridske okvirne konvencije i delimično njenim protokolima, širenje bilateralnih  multilateralnih sporazuma (na primer Beneluks konvencija: 1986. godine, Isselburg-Anholt sporazum:1991. godine, Karpatska: 2003. godine i tako dalje) i nove prekogranične strukture (radne zajednice, Eurodistrikti, konzorcijumi i tako dalje) se mogu posmatrati u Evropi.

Aktivnosti